* * * * *

Danas sam tužna...a opet i sretna. Zašto? Zato što je danas godišnjica...prva. Da, prošlo je točno godinu dana od kako se život cijele moje obitelji okrenuo naopako. 14.11.2006 ustala sam se rano i trebala sam otići na posao, kao i svaki drugi dan, i razmišljati  o ponudama koje moram napraviti taj dan i o artiklima koje moram naručiti jer ih više nema na policama.Eh, da je bar bilo tako.  No , probudio se i moj mlađi sin i počeo je plakati, a njegov pogled je govorio da nešto nije u redu.(Samo pogled jer nije mogao pričati..par mjeseci nakon poroda ustanovljeno je da boluje od neke vrste progresivne miopatije,iako do dan danas nemamo pravu dijagnozu, a to ga je usporavalo u razvoju..bio je usvojio tek nekoliko riječi...mama, nana ..jaje je bilo aje...)
 I umjesto na posao, otišla sam sa njim u bolnicu, u firmu sam javila da ću malo kasniti.  Došli smo na pedijatriju i nakon jednosatnog čekanja (iako sam sa suzama u očima sestri rekla da mi sin nije dobro) došli smo  na red ...odjednom gužva ..trčanje sestara....u mojoj glavi su samo odzvanjale doktorove riječi.."donesite kisik"....
Prebačeni smo na odjel, u jednu sobu...radili su pretrage..prikopčali ga na razne aparate...slikali pluća...i nakon par sati su mi rekli da pozovem i supruga.
Kad je on stigao, doktorica nas je pozvala sebi i u par riječi srušila cijeli naš svijet...rekla je da nam je sin dobio virusnu upalu pluća , a zbog njegove mišićne slabosti je došlo do zatajenja jednog dijela pluća..i da vjerojatno neće dočekati sutra....ostali smo oduzeti...i suprug i ja ....dok su mi suze tekle niz lice sama sebi sam govorila ..nije moguće, pa jučer smo bili na jednom kontrolnom pregledu i sve je bilo ok.....nije moguće da nam je ovo zadnji dan sa njim...
...vratili smo se njemu u sobu...i držali smo ga za ruke...nismo ništa govorili...samo su suze tekle....
Predvečer je došla doktorica i rekla nam je da odlučimo da li želimo da ga stave na respirator ili ne, jer mu se stanje iz sata u sat pogoršavalo...doktori i nisu bili  za..jer su rekli da je to samo produžavanje agonije..da će mu to pomoći da živi samo par dana duže....par dana patnje i boli za sve nas...ali u našim očima ...par dana sa njim...tu večer je prebačen na odjel reanimacije i intenzivne njege...i  spojen na respirator... Dopustili su nam da se pozdravimo sa njim jer ni oni nisu očekivali da će doživjeti sutra......Ja vam ne mogu opisati kakav je to osjećaj vidjeti svoje dijete spojeno na sve te silne aparate....gdje se ispod mase kablova samo naziru njegove male ručice...i kad vas uvjeravaju da je to zadnji pogled na njega...htjela sam vrištati od boli...ali nisam mogla.. .nisam mogla ni disati...i ni sama neznam kako smo preživjeli tu noć...i dočekali jutro da čujemo ...stanje nepromjenjeno....ali još je živ...i to smo slušali narednih deset dana...ali onda je naš sin otvorio svoje okice...i počela je naša borba....da mu bude bolje i da ga vratimo kući...otišli smo za Zagreb, u Klaićevu....a ja sam svako jutro ustajala i odlazila u bolnicu..oblačila uniformu..i učila ...educirala se kako se brinuti o njemu....i uspjeli smo....nakon 5 i pol mjeseci boravka u bolnici...došli smo kući.
Naš sin više ne može disati sam...trajno je vezan za respirator...više ne može stati na svoje noge...ne može napraviti ni jedan korak...više ne može ni sjediti ...više ne može jesti samostalno...hranim ga preko sonde....više ne može podići svoju malu ručicu da bi dohvatio nešto...može samo malo pomaknuti prstiće na toj ruci....i više ne može reći mama.....ali sretna sam. Pitate se zašto? Zato jer je tu...sa nama...i zato što mu iz dana u dan mogu govoriti koliko ga volim.

                                  * * * * * 

Ovaj post sam napisala prije godinu dana na svom drugom blogu... danas sam ga ovdje samo prekopirala. Razlog što nisam napisala nešto novo je taj što se i sad jednako osjećam i da sam pisala riječi bi bile iste. Razlika je jedino što je još jedna godina iza nas.